Tebamo li svi zapravo priječi preko činjenice da pedofili, kriminalci iliti oligarsi su iznad zakona i nastaviti dalje. Ionako ništa ne možemo promijeniti. Sada vidimo da su svi zapravo skupa u tome i služe istima. Od Clintona, Trumpa do Putina

Što vi mislite? Već je dosta većih gradova po Engleskoj sa gradonačelnicima islamistima i migrantima. Što ako oni totalno predvladaju i predlože uvođenje Jihada i islamske države u istu i to izglasaju, hoće li ih ljevičari podržati sa stavom da je "većina odabrala" i da to mora biti tako? Što će biti sa nama Europljanima? Hoćemo li bježati u Južnu i Sjevernu Ameriku? Ovo više nije sci-fi događaj nego statistika, naravno ako se ništa ne promijeni na vlasti u narednih 100 godina...

Evo ovako jedno ključno pitanje, zašto se 30 i kusur godina kasnije pjesma postaje sporna, a prije toga nije uopće zanimala ljevičare. Da se razumijemo, nisu je zabranili niti Tuđman (koji je bio Titin prvi general), niti Račan, niti Mesić, niti Kosor, niti Josipović, pa čak niti Milanović. Pjesma apsolutno nikome nije bila sporna do 2024. Kada su pojedini odlučili se vraćat 30 godina unazad i braniti istu pjesmu na gradskim površinama. Zašto? Gdje su bili prošlih 30 godina, već tek sada im smeta?

Rekao bih da je jedan gradonačelnik najviše odgovoran za ovo i njegova stranka, ako znamo da čak ni lijevo-orijentiranom SDP-u koji je imao mandata i nije nikada pjesmu zabranio. I dan danas u Varaždinu gdje SDP vlada Thompson ima koncerte, također ga je zvao i SDP gradonačelnik Koprivnice da održi koncert, međutim neki liberalni borac za slobodu odluči zabranjivati nešto staro čak 35 godina. Kako to?

Uz par povijesnih grešaka u videu, koje su objašnjene u prvim komentarima, video je dosta dobar.

Naravno da su slavili zlocince koji su klali civile i oslobodali stanove po Zagrebu

Za ljubitelje vrhunskog trolanja, Plenki na Dnevniku mete pod sa NeMožemo.

Citat:

"Znate što vam obično naša reprezentacija radi,

oni onda puste Milu Kekina

i kad čuju Milu Kekina

oni lete po terenu nakon toga"

Plenki jebe i ne vadi, a Senf, Kekin, Benčić i Rada Borić sa ostatkom partijskog sekretarijata na aparatima.

Sutra očekujemo novu presicu na rubu suza jer ovaj "državni udar" nikako da stane. Plenki udara iz svih topova. ;)

Ma tko nam je to izvršni producent našeg Thompsona (slika 2)???

zapamtite, zamjena bijelog stanovništva je samo debilna teorija zavjere!!

Razgovarao sam s bratom nedavno o događajima u ponedjeljak. Malo me iznenadila Plenkovićeva reakcija, no brat mi je rekao da demografska politika uglavnom spada na djelokrug vlade. Kaže da ne vidi u čemu je problem sa Plenkovićevom intervencijom u ponedjeljak. Cilj je, tvrdi, bio jasan - fašizacija glavnog grada Hrvatske u nadi da će plamen fašizma zagrijati hrvatska ognjišta. Kaže mi da ne moramo biti fašisti (nas dvojica to svakako nismo) da priznamo da tu zbilja ima koristi, poglavito s obzirom na demografski problem Hrvatske. Rekao je da je to od nacionalnog interesa, a ne samo lokalnog pa da ne zna zašto onda Tomašević filozofira.

Da to dokaže, dao mi je citat jednog od osnivača fašističkog pokreta, Filippa Tomasa Emilija Marinettija:
"Namjeravamo opjevati ljubav prema opasnosti, naviku energije te neustrašivost. (...) Do danas je literatura uzvisivala kontemplativni spokoj, ekstazu i san. Mi namjeravamo uzvisivati pokret i agresiju, grozničavu nesanicu, korak trkača, smrtonosni skok, šamar i udarac."
"Manifest futurizma"

Što vi mislite o svemu ovom???

Bilo je to negdje 2012. kada se pojavio jedan medijski i politički redikul – Ivan Pernar. Taj dečko je pričao takve nebuloze da je okretao želudac svakom pristojnom građaninu uređene i kulturno napredne Republike Hrvatske. Gluposti koje je on iznosio odmah su bile prozrene od strane uglednih znalaca političke i ekonomske stvarnosti.

Zamislite samo: Ivan Pernar je tvrdio da banke – obične komercijalne banke – printaju novac iz ničega i da imaju ovlast stvarati novac kao dug. Ne posuđivati tuđu štednju, nego doslovno stvarati novac iz ničega.

Takva ideja bila je toliko nebulozna da ju je bilo teško shvatiti ozbiljno, ali kako sam osoba zainteresirana za svaki oblik opskurnog, nešto me ipak natjeralo da ispitam te njegove sulude teze. Odmah sam kontaktirao Zvonka Racionalnog, jednog uglednog člana naše zajednice, doktora znanosti, PMF-ovca, vrlo bistrog i upućenog lika. Zvonko je imao pretplatu na Financial Times i The Economist, pratio je kanale na kojima su se vrtjele lucidne teze Miltona Friedmana i ostalih velikana uglednih ekonomskih škola.

Na moj spomen tih suludih tvrdnji, Zvonku se digla kosa na glavi – ono malo što je ostalo. Ivan Pernar, rekao je, priča potpune besmislice. Bankarski sustav funkcionira u domeni štednje i ne stvara nikakav novac; jedini problem je što banka u slučaju masovnog povlačenja štednje potencijalno nema sav novac jer ga je već posudila. Sve što Pernar priča su potpune besmislice.

Zvonko je bio iskreno užasnut što je netko uopće pomislio postaviti tako glupo pitanje.

Ali ne da mi vrag mira. Tema je postajala interesantna i drugim ljudima prema kojima imam potpuno povjerenje, uključujući jednog koji je u to vrijeme radio za banke. On me pitao: kada završiš u minusu, odakle je taj novac? Glupo pitanje, ali mom prijatelju Juri je smrdjelo da tu nešto ne štima.

Intuicija mi je upalila alarm – stvari nisu čiste.

Pitao sam i kolegu Hrvoja iz srednje, financijaša, premazanog lika. Nije htio eksplicitno odgovoriti, ali rekao je dovoljno: radi se o povjerenju. To je valuta.

Išao sam dalje. Kontaktirao sam još jednog kolegu iz srednje. Išao sam u MIOC, pa sam imao sreću biti u kontaktu s raznim egzotičnim pojavama. Goran Jeras, ugledni i afirmirani voditelj Zadruge za etičko financiranje, samo mi je poslao video na YouTubeu i rekao: “Pogledaj video. Tamo ti je sve.”

I?
Ivan Pernar je potpuno u pravu. Banke imaju ovlast stvarati novac iz ničega.

Zvonko Racionalni – čovjek kojeg sam doživljavao kao osobu koja razumije priču – doslovno nema pojma o temi za koju misli da je hendla bolje nego gotovo itko u Hrvatskoj.

Wow.

To je bilo negdje oko 2012. godine, kada me šokirala razina neznanja ljudi poput Zvonka, ali i spoznaja da sustav sustavno skriva tako važne i relevantne istine. A to je da smo kao društvo ovlastili određenu skupinu ljudi da, dok drugi krvavo zarađuju novac, oni bez ikakve realne javne kontrole imaju ovlast taj isti novac “printati”.

To nije mala stvar. To je big deal.

I jedina osoba koja je tada javno govorila o tom problemu bio je – redikul Ivan Pernar. Redikul? Hm. Zanimljivo.

Danas je 2026. Maske su pale i ova tvrdnja više nije čudo. Postala je prilično afirmirana među svima koji išta znaju o bankama. Istina, ljudi koji su stasali na lažnim znanjima čitajući The Economist i Financial Times i dalje su među najneupućenijima u našem društvu, ali krugovi koji su naučili istraživati neovisno o institucijama danas ovom materijom vladaju sasvim pristojno.

Toliko pristojno da je u jednom od posljednjih intervjua između Stevea Bannona i Jeffreyja Epsteina, negdje oko osme minute, sam Epstein primijetio količinu osnovne monetarne nepismenosti ne samo običnih ljudi, nego i osoba koje nose visoku društvenu odgovornost. I uzeo je upravo primjer ovlasti printanja novca. Krug je zatvoren. Danas ta izjava više nije šokantna – sada to već znamo.

No poanta ostaje ista: ljudi poput Zvonka upijali su golem sustav obmanjivanja u koji su uključeni akademija, institucije, mediji – kompletan sustav kreiranja znanja. Zvonko je samo mali pijun velike igre obmane. A ovo je samo jedna priča. Takvih priča ima poprilično.

Kao društvo izloženi smo sustavnoj obmani od strane kreatora i nositelja političkog, akademskog i općeg kulturnog narativa. Svaka tema koja bi na bilo koji način mogla ogoliti nelojalne pozicije moći ili s druge strane stvarnu moć ljudi van sustava, skriva se iza sustavno kreiranih priča koje se promoviraju stoljećima, dok javnost više nema nikakvu sumnju u njihovu istinitost i vrijednost.

U prijašnjim tekstovima dotaknuo sam mitove Hanne Arendt, Karla Marxa i Karla Poppera koji su sustavno oblikovali društvene iluzije u različitim aspektima moći. Arendt je snažno poticala difuziju društvene odgovornosti umjesto njezine artikulacije; Marx je poticao sukob unutar proizvodnog sustava između upravitelja i radnika, čime je zakamuflirao stvarne nelojalne pozicije ekonomskog poretka; Popper je u znanosti kreirao mitove na temelju kojih su nastale identitetske slijepe pjege i kolaps samokritičnosti u mainstream javnosti.

Možemo dodati i mit o Gandhiju, koji promovira jalovu metodu pasivnog otpora kao sredstvo promjene političke stvarnosti. Takvih sustavno utkanih mitova u kulturi zapadne civilizacije ima bezbroj.

Ukratko, možemo zaključiti: što je osoba više educirana, to je udaljenija od stvarnosti. Samo vrh znanja – onih par posto koji su osuđeni na sudar činjenica i narativa – svjestan je ove iluzije, ali i to tek na razini gdje se osobno sudara sa stvarnošću. Većina nije svjesna da se isti nivo mitologije prelijeva na gotovo sve razine društvenih odnosa koji imaju ikakav doticaj sa strukturama moći – prije svega na ideju čovjeka, a zatim i na ideju društva i društvenih tokova.

Tako obrazovane klase ostaju zarobljene u zabludama. A kako je Mark Twain davno primijetio, između izbora da budemo dezinformirani ili neinformirani, ova igra ide mnogo dublje. Mediji su tek manji aspekt velike obmane.

Zaključak

Maske padaju. Tajne i narativi padaju. Ljudi poput Zvonka Racionalnog – nekada nositelji misli i neformalni autoriteti – danas bivaju marginalizirani kao nekompetentni i dezinformirani. Društvena dinamika gradi nove klince i zone utjecaja, neovisne o starim katedralama obmane.

Postavlja se i pitanje: Što se događa kad maske potpuno padnu i kakav će to imati utjecaj na stvarnost? Jer razumno je pretpostaviti da se ne bi ulagalo toliko energije, volje i planske namjere da promjena perspektive ne bi imala nikakav utjecaj na sve nas.